Priča o Perfi

Zelena je Medvednica zagrlila zagorske brege i oduvijek ih čuva i pazi kao stara majka. Bujne šume, čist zrak i bogata povijest samo su dio blaga ovoga kraja. Svakakve tajne kriju stare šume, dvorci, kurije i perivoji gdje su šetala gospoda, gdje su se rađale i umirale velike ljubavi, ali i velike intrige, tajni dogovori i ratni planovi, čega je uvijek bilo u kasnim večernjim satima i noćima unutar hladnih zidina uz kamin i zagorsku čašicu koja je grijala, ali i budila maštu.

 

Noću, kad su se vraćali na počinak umorni od vina i skovanih planova, često su ih napadale coprnjice i vilenjaci, gurale ih u grabe i otimale im zlatnike i nakit. Čuda su se dešavala po zagorskim bregima. Pomalo su i kmeti počeli vjerovati da im ta zla bića kradu i uništavaju urod i hranu, ulaze u štale i razbolijevaju živine. I tako se strah uvlačio u kosti, a mračne noći Zagorja postale su priča same po sebi. Žene i djeca prepričavali su kaj se dogodilo po noći i tak su Zagorci od straha bili sve poslušniji.

 

Znali su to još i Franjo Tahi i Matija Gubec, svatko iz svojih razloga. Tahi da lagodno živi i uživa blagodati svog posjeda u stubičkom kraju, a Gubec da spasi sirotinju koja bi mogla sasvim solidno živjeti od svog rada da ih Tahi nije zlostavljao i otimao im ono malo sirotinje koju su imali.

 

Oduvijek su Zagorci imali malo zemljice, par trsova, kravicu i kokice po dvorištu koje su po cijeli dan čeprkale po travi. Život ih nikada nije mazio, a svakodnevne teškoće i molitva bili su njihova turobna stvarnost.

Svakoga jutra kad je blijeda jutarnja zraka sunca pomilovala zagorske brege, još rosnu travu, stare krovove i štale u kojima se kravice tek bude, zagorski su pijevci najavljivali novi dan uz glasno kukurikanje. Znak je to da treba ustati i krenuti već u svitanje u novi radni dan. Vrijedni ljudi i dalje rade sve ono što su oduvijek radili, kao i svi ljudi toga kraja stoljećima prije njih. Rade na svojim malim posjedima, u vrtovima, poljima i vinogradima i brinu oko domaćih životinja s ljubavlju kakvu mogu imati samo oni koji su rođeni na zemlji i žive s njom. Na zemlji koju su naslijedili od svojih pradjedova, čuvaju je istim marom i vole zauvijek.

 

Njihove vrijedne ruke hrane male obitelji koje su još ostale tamo ali, kao i nekad, voze svoje domaće proizvode u grad. Iz srca Zagorja. Gotovo da je sve isto kao nekad. Nema tu velikih tvornica, ružnih dimnjaka ni zagađenih voda. Tek mala gospodarstva koja i dalje čuvaju zagorsku tradiciju, prave starinske proizvode i okuse koji se prenose generacijama i čuvaju duh podneblja i vremena.

 

Zagorski su bregi neokrznuti preživjeli povijest i sve nedaće, sačuvali su stare tajne za nova vremena i postali mjesto užitka za duh i tijelo. Zbog sačuvanosti prirodnog bogatstva koje južnim dijelom obuhvaća bujne šume Parka prirode Medvednica, stubički je kraj postao omiljenim izletištem Zagrepčana, pa i šire. Bogata gastronomska ponuda, domaća hrana i ljubazni ljudi vikendom su pravi mamac za izletnike.

 

Pričaju neki da su jajca s ruba Parka prirode Medvednica naj-jajca zagorskoga kraja. Ako je dobro vrijeme, možete vidjeti koke kako kljucaju na livadama podno šume. Ni coprnjice ni vilenjaci nisu im nikada mogli ništa. Čuvale su ih dobre vile da bi svako jutro dječica zagorske sirotinje imala po jedno jaje za doručak. I tako su preživjela generacijama i sačuvala svoju tradiciju.

 

A današnji pijevci ujutro, ako ih malo bolje poslušate, kao da kukuriču „Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje“.