Zelena je Medvednica zagrlila zagorske brege i oduvijek ih čuva i pazi kao stara majka. Bujne šume, čist zrak i bogata povijest samo su dio blaga ovoga kraja. Svakakve tajne kriju stare šume, dvorci, kurije i perivoji gdje su šetala gospoda, gdje su se rađale i umirale velike ljubavi, ali i velike intrige, tajni dogovori i ratni planovi, čega je uvijek bilo u kasnim večernjim satima i noćima unutar hladnih zidina uz kamin i zagorsku čašicu koja je grijala, ali i budila maštu.
Noću, kad su se vraćali na počinak umorni od vina i skovanih planova, često su ih napadale coprnjice i vilenjaci, gurale ih u grabe i otimale im zlatnike i nakit. Čuda su se dešavala po zagorskim bregima. Pomalo su i kmeti počeli vjerovati da im ta zla bića kradu i uništavaju urod i hranu, ulaze u štale i razbolijevaju živine. I tako se strah uvlačio u kosti, a mračne noći Zagorja postale su priča same po sebi. Žene i djeca prepričavali su kaj se dogodilo po noći i tak su Zagorci od straha bili sve poslušniji.
Znali su to još i Franjo Tahi i Matija Gubec, svatko iz svojih razloga. Tahi da lagodno živi i uživa blagodati svog posjeda u stubičkom kraju, a Gubec da spasi sirotinju koja bi mogla sasvim solidno živjeti od svog rada da ih Tahi nije zlostavljao i otimao im ono malo sirotinje koju su imali.
Oduvijek su Zagorci imali malo zemljice, par trsova, kravicu i kokice po dvorištu koje su po cijeli dan čeprkale po travi. Život ih nikada nije mazio, a svakodnevne teškoće i molitva bili su njihova turobna stvarnost.
